Kraker -pice jedne mladosti

Do ranih šezdesetih godina XX stoljeća, glavno bezalkoholno piće  bilo je šabeso. Nazivalo se i drugim imenima: šabesa, šebesa, kabeza i neka druga. Danas je to zaboravljeni napitak. Istina, može se popiti u Sloveniji, gdje sam popio čašu šabese februara 2008. g. U slastičarni hotela »Slon«. Slovenci su šabeso uvrstili u nacionalne vrijednosti, sa kojima su užli u Evropsku uniju. Vidjeti: Seznam_slovenskih_narodnih_jedi . 
U Srbiji za šabeso kažu da je srpsko piće imena kabezo. Vidjeti Kabeza U Bosni se još spravlja u nekim porodicama, kao domaći gusto ukuhani sok od raznoga voća i pije sa mineralnom vodom. Šabese se sjećam najviše po tome što sam je prodavao za vrijeme utakmica. Nekad smo gajbe sa bočicama šabese donosili iz sodare „Ilić“, a nekada preuzimali kroz šubu u ogradi stadiona „Bilino polje“ od pipničara Marić Stipe, koji je radio u ljetnoj kino bašti „Metalurg“. Sodara „Ilić“ je bila na početku ulice velikog sudije Gradješe (ranije Končarova), prva zgrada s lijeva nakon zgrade katoličkog pokopnog društva „Sv. Ante“. Led se donosio iz ledare na Kanari. Ledara gdje se proizvodio tzv. suhi led u velikim blokovima, nalazila se s lijeve strane Kočeve, na cca 50 m. od ušća u Bosnu. Kada nije bilo leda, tada smo gajbe šabese stavljali pod vodu na česmi unutar stadiona, koja je bila na pola razdaljine od ulaza do tzv. malih tribina (nenatkrivene). Ako bismo imali leda, onda su se bočice stavljale u korito sa vodom i ledom, pa kada se dovoljno rashlade, brzo prebacivali u drvene gajbe i raznosili gledaocima. Cijene se ne sjećam, ali znam da nikada nismo imali problema sa naplatom. Bilo je i tringelta. 


Šta je šabeso? Tada sam jedino znao da ga prodajem, da mi se dopada i da je naša majka nama pravila sa soda vodom koju smo donosili u sifonima iz sodare „Ilić“. Majka je tokom ljeta i jeseni pravila razne voćne sokove, a šabeso smo pravili tako da u čašu natočimo soka, ne više od 1 cm i potom iz sifona točimo soda vodu mlazom. Soda voda je, za one koji ne znaju gazirana voda sa ugljendioksidom. Soda voda je bila pakirana u sifonima. Sifon je boca sa pipom koja se nabavljala u radnji ili u sodari. Sifoni su bili veličine od 0,3; 0,5 i 1,0 litar. U sodaru se donese prazni i kupi napunjeni sifon soda vode. Soda voda se tada mnogo koristila, jer je mineralnih voda bilo malo, a i navike potrošača su bile na konzumiranje soda vode uz vino, sokove, nakon jela i tome slično. 

Soda sa vinom se nazivala špricer, vjerovatno po „špricanju“ soda vode iz sifona. Mineralna voda se nije mogla točiti mlazom pod pritiskom, kao soda voda. Šabeso se u zeničkoj sodari uglavnom proizvodilo sa okusima limuna i narandže, a rjeđe sa okusima maline, jagode, zove, kupine i jabuke. Šabeso se nerijetko nazivalo i iskvarenim njemačkim nazivima: kraher, kraker, klikerflaša ili kraherl (ovo zadnje je ispravno u njemačkom – klacherk). Šabeso je bilo popularno u Bosni u vrijeme austrugarske okupacije i kraljevine Jugoslavije. Kako se povremeno ovo piće uvozilo iz Austrije i Njemačke, gdje je imalo naziv „Kracherl“, otuda pomenuti nazivi za šabeso. Kraherl se proizvodio i u nekim mjestima u Hrvatskoj, pa se dovozio željeznicom, a prodavao pod oba naziva: šabeso i kraherl.

Taj šabeso se pedestih godina mogao nabaiti u prodavaonicama „Granap“-a (skraćenica od Gradsko nabavno preduzeće). Svi gradovi su tada imali svoje „Granap“-e. Šabeso koji se mogao nabaviti u prodavaonicama „Granap“-a imao je etikete na bočicama, dok zenički nije. Naziv šabeso neki povezuju sa turskom riječi za sok. Međutim, nema slične riječi u turskom jeziku a da je vezana sa gazirani voćni sok. Buni i to, da je šabeso, naravno pod drugim imenima, bilo poznato bezalkoholno piće prije u germanskim, nego u slavenskim zemljama. Bočice za pakiranje šabese su ono šta svi bolje pamte od ukusa šabese. Prvo su bile vrlo atraktivne bočice koje su imale staklenu kuglu u grliću bočice. 

Gledao sam svojevremo proces punjenja tih bočica u sodari „Ilić“. Punile su se po dvije boce, jedna okrenuta dole, druga gore, na obrtnoj punilici.. U bocu okrenutu dole se točio sirup od voća, a u gornju se pod pritiskom točila soda voda. Kada je soda natočena, pritisak iz točione cijevi se smanji na nulu i tada kugla „legne“ u gornji dio grlića bočice pod pritiskom ugljendioksida iz soda vode. Glava za punjenje se okrene, pa u gornji položaj dođe bočica sa natočenim sirupom, a u donji položaj se stavlja prazna bočica. Kasnije su se pojavile boce sa žičanim zatvaračem, koji je pritiskao u početku staklenu kuglu, a kasnije keramički čep na kojemu je bila zaptivna crvena gumica. Sa ovim zatvaračima je bio problem rukovanja kod prodaje. Zapne prst i žičani zatvarač se otvori uz šištanje šabese. Krunski limeni zatvarači, koje sada susrećemo na sokovima (rjeđe) i pivama, su se pojavili krajem pedesetih godina. Djeci i odraslima su ipak bile najinteresantnije bočice sa staklenim klikerom u grliću bočice. 

Otvaranje je bila jedna vrsta rituala. Prstom se pritisne staklena kugla prema dole, a potom se čuje šištanje sode iz šabese. Za razliku od sadašnjih gaziranih pića, šabeso je bilo slabo gazirano. Nakon šabese, pojavili su se gusti i gazirani sokovi marke „Vitasok“ i piće na bazi sirupa od šipurka „Cockta“. „Coca cola“ je stigla 5÷7 godina nakon pristizanja prvih farmerica, nakon 1965. godine i u početku nije imala prođu, jer je „Cockta“ bila skoro nezamjenjiva. U slikovnom prilogu su date fotografije svih vrsta bočica koje su korištene za punjenje šabese, drveni sanduk za šabese, sifon za soda vodu, njemačka „šabesa“, čaša sa natočenom šabesom i moderno dizajnirane boce šabese u Sloveniji.